Robert Wells i Linda Brava

Trelleborg je obijelio preko noći i sad izgleda poput kakvog naglo ostarjelog mladića, na čija pleća se prerano sručiše snježne brige, ali srećom još uvijek je zadržao sjaj u očima. Njegov sjaj dolazi ne samo od lampiona što ukrašavaju kuće i drveće i što izgledaju poput treperavih zvijezda što upravo s neba padoše, nego i od današnje kulturne ponude, koja u takvoj konkurenciji i sama mora ponuditi zvijezde.

Druga vrsta zvijezda, u obliku Roberta Wellsa i Linde Lampenius će me zabavljati u Valenu, trelleborškom šoping centru. Istina, u komercijalne svrhe, ali ja ne marim, sve dotle dok se moja čula hrane ljepotom.

Robert Wells je čuveni švedski pianist, čija slava već odavno prelazi švedske granice. Njegova muzika je odabrana kao zvanična muzika Olimpijade u Pekingu, a sa svojom Rhapsody in Rock žanje uspjehe i u Švedskoj i izvan nje. Na Eurosongu, 2010. je svirao klavir u bjeloruskom prilogu. Završio je Muzičku akademiju u Stokholmu.

Linda Lampenius, u svijetu poznatija kao Linda Brava, je violinistica, koja je proglašena muzičkim čudom od djeteta i već sa osam godina išla na turneju po Americi i Kanadi sa The Helsinki Strings. Postigla je svjetsku slavu i nastupala kao solist sa čuvenim svjetskim simfonijskim orkestrima. Njen instrument je Gagliano violina iz 1781. godine. Radila je kao model, a i kao rally vozač u Finskoj. 

  

Sjedeći u prvom redu čekam da se pojavi Robert Wells, razmišljajući o tome da li njegova muzička snaga dolazi od duge kose, pa on, poput Samsona, odbija da se ošiša ili pak snaga uvijek i samo leži u dugogodišnjem trudu i radu. Pojavi se na sceni današnji Samson i kad ugodni zvuci klavira ispuniše prostor ja ipak zaključim da snaga mora ležati u radu, a snaga kose je valjda u prepoznavanju. Wells je muzičar koji je, između ostalog, zaslužan za to što klasična i pop muzika nisu ostale razdvojene za sva vremena, jer je on svoj klasični instrument stavio u službu i jedne i druge. Slično je i sa Lindom Lampenius, koja svojoj violini nije dozvolila da spava zimski san nakon neke klasične izvedbe. Naprotiv, dugo i vrijedno bi i jedna i druga radile nakon toga. Bilo kako bilo, moj mali Trelleborg je danas posut zvijezdama i ja uživam u njihovom sjaju.

Koncert ne traje dugo i ja sam uskoro vani u snježnom Stadsparku, okružen meni dobro poznatim skulpturama i paunima, što uporno neće raširiti svoj kitnjasti rep, a ja ih svaki put tako lijepo zamolim. Vidim da su ispod drveća u parku postavljeni reflektori u bojama koji svojom svjetlošću čine da snijeg na granama biva ružičast i zelen. Igre svjetlosti me uvijek iznova oduševljavaju i pošto zaključim da opet moram doći u park, i to po mraku da bih uživao u snijegu u bojama, nastavljam svoje kretanje s ciljem bez cilja samoga.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!